Piše: Ana Stojković
Ilustracija: Albert Zelda

I’m preparing my first solo exhebition.
Just a little trigger to imagine my work.
Hvalae you soon somewhere over the rainbow.

Piše: Ana Stojković
Ilustracija: Albert Zelda

I’m preparing my first solo exhebition.
Just a little trigger to imagine my work.
Hvalae you soon somewhere over the rainbow.

Piše i fotografiše: Ana Stojković

Ulazimo u 2025. godinu.
Za mnoge od nas 2024. godina bila je puna neizvesnosti, negativnih kolektivnih emocija koje smo ćutnjom od petnaest minuta stišavali. Ubzan napredak Srbije odnosi opasne žrtve.
Tragedija u Novom Sadu sve nas je potresla i digla studente na noge. Studenti su digli celu Srbiju. I rekli: ,,Dosta je bilo!” Stvarno, dosta je.
Kolektivni bunt je počeo. Omladina i studenti zapalili su sistem i blokirali škole, rektorate, održali lekcije političarima. Apsolutno smo uz index i znanje, a ne partijsku knjižicu.
Zooncoolion ovim putem želi da se solidariše sa žrtvama nasilja koje su izgubile život u Zlatnom Tigru srpskog ,,naprednog” društva.
Mi, na žalost, nismo bezbedni. Ni ispod novih nadstrešnica, ni na fakultetima, niti na ulici. Psi lutalice, recimo, u Aleksincu odakle kucam ove redove mogu ugroziti bilo koju individuu, a naročito malu decu. A dece je puna palanka. Apelujemo da opština Aleksinac taj problem pod hitno reši. A ne da kao pojedinci strepimo nebezbedni u bilo kojoj ulici u gradu.
Ako već obavljaju javni posao, red je da za platu koju primaju rade u interesu bezbednosti građana. Šta je za naprednjake koji su već sada teški mnogo miliona u privatnom džepu jedan azil za pse i mačke lutalice. Bar bi zaposlili pola socijalnih slučajava sa NSZZ.
Za početak želimo bezbednost u narednoj godini.
Sledeća želja je želja za kulturnim uzdizanjem i nebahanalisanjem ,,javnih ličnosti” na TV -u.
Ukoliko se kultura izražavanja i dostojanstvo drugoga ne poštuju, mi ne možemo biti nikada demokratsko društvo.
A pojedinac u ovom društvu kakvo je danas, minoran je naspram kolektivnog mehanizma koji je ,,zagledan u promene” i izgradnju tempom jačim od svakog racionalnog razuma kome treba duboka analiza nad sadržajem i arhitekturom.
Piramide nisu nastale za godinu dana.
I zato su trajne.
Karlov most, takođe, nije nastao za jedno popodne, već su vladari kontemplirali nad svime uključujući i vreme, astrologiju i tradiciju u svaku zazidanu ciglu.
Ako je ovo zidanje Skadra od Srbije, ne završava se pozitivo. Mi postajemo epska pesma Vuka Karadžića. Mnogo je žrtva. Jedni su u građevine ugrađeni novcem i voze džipove i grade vile od naših para, a mnoge majke nisu svojoj deci spremile Božić. Deca su im ispod zemlje. Da obični građani i deca su ispod zemlje. Milioneri nisu ni izašli da odaju počast od 15 minuta žrtvama nasilja.
Skadar se ruši. Mnogo je Jerina.
Svaka tranzicija je trajna, a promena nad konstruktivnom tranzicijom je dugoročan proces.
Naš narod ne voli promene kojima koračamo.
Svakako su neke dobre. Imamo odlične autoputeve, ali ne dovoljno para da svi vozimo dobra kola i koračamo njima i vozimo se KA ,,Zlatnom Kineskom Tigru .” Demokratski proces je zaustavljen u javnom diskursu, a to nije odlika parlamentarizma.
Želimo da vulgarnost sa televizijskih ekrana nestane i da decu učimo kroz Dečiji Tobogan i nekadašnje emisije obrazovanog tipa. Naučni program.
Mi nismo nacija ograničenog uma. Mi smo Srbi. I slavimo Božić. Mi uvodimo Hrista u svaku crkvu koje su dinastije Nemanjića gradile po Srbij. Mi smo zemlja Lazara i Milice, Obrenovića i Karađorđevića. Mi nismo više Jugoslavija u kojoj je Tito zabranjivao veru kao predmet i slao neistomišljenike na Goli otok kao Staljin.
Mi želimo da Božićne i Uskršnje praznike slavimo u svojim domovima sa najmilijima dok gledamo obrazovni program, a ne ljubičanstvenu Srbiju punu psovki i kriminala koji je glorifikovan kroz TV emisije na Pinku.
Mi ne želimo Jovanu Jeremić na TV -u niti Miljanu. Mi ne želimo da naša deca rastu uz razvrat i navaspitanje.
Mi smo pristojno društvo puno vrednosti.
Ne dozvolite da vrednosti oterate iz Srbije. Mi želimo pristojnu i obrazovanu decu od koje ćemo učiti. Ne prepisivače i ,,resavce.” Borićemo se do zadnje ispisane sveske. Onako kako treba. Bez prepisivanja i lažnih i kupljenih diploma.
P. S Nije mi bila namera da se osvrćem na 2024. Htela sam da pišem o Badnjaku i našim neverovatnim bakama i običajima, kolačima i česnici. O Badnjaku koji gori. O deci koja jedva čekaju da iz česnice izvuku novac.
Ali ne mogu, Mnoga deca sa Juga Srbije nemaju prihode da im mama i tata naprave Božićni kolač. A neke srpske majke su u prošloj godini decu izgubile.
Mir Božiji! Hristos se rodi!
Piše: Tihana Petrović

Dvadeset osmog februara 1987. rađa se Igor Vuk Torbica. Jugosloven. Prema državi u kojoj je rođen, i kasnije, prema radu koji je bio zastupljen u samostalnim državama. On je teatar. Osmeh. Tuga.
Pozorišnu režiju završio je u klasi profesorke Alise Stojanović. Inteligentan, vizionar, brilijantan. Monolitan u svom pozorišnom i ličnom izražaju.
Voleo je Hanu Selimović. Glumicu iz Beograda. Bili su divan par. Daleko od klišeiranog para reditelj – glumica. Sijali su zajedno. Oboje svojom individulanošću.
Predstava ,,Razbijeni krčag” Jugoslovenskog dramskog pozorišta predstavlja razbijanje umetničkog integriteta. Torbica je u predstavi upotrebio pesmu Chiquitita grupe Abba. Trebalo je platiti prava na korišćenje te numere. JDP traži od Torbice da promeni numeru. Ne pristaje. Kao epilog agoničnog odnosa koji je ova numera proizvela Torbica potpisuje da se odriče svog dela.

Aleksandar Popovski, pozorišni reditelj, postaje upravnik teatra u Mariboru. Pre toga, Torbica je trebalo da režira predstavu u njemu. Postavljanje novog upravnika čini da Torbica upućuje pismo pozorištu u kome navodi da prekida saradnju s njim. Kasnije to pismo postavlja na Fejsbuk zbog čega ga novi upravnik tuži i traži odštetu za svako naredno pominjanje njegovog imena. Glumac Ozren Grabarić, koji je igrao u Hinkemannu Igora Vuka Torbice u Zagrebačkom teatru mladih, staje na stranu Aleksandra Popovskog.
Igor Vuk Torbica nikada kasnije nije ušao u zgradu JDP-a.
Igor Vuk Torbica nikada kasnije nije imao srećan osmeh nakon događaja sa pozorištem u Mariboru.
To je interpretacija mentorke Igora Vuka Torbice Alise Stojanović.
Pre njegove smrti nisam čula za Igora Vuka Torbicu.
Šestog marta 2020. pojavaljuje se virus ili agens koji stvara pandemiju. Možda bolje reći pandemonijum. Stručnjaci vode borbu sa agensom i pokušavaju da koliko mogu pojasne o čemu je reč.
Leto je. Vode zovu na razonodu. Na plivanje, sunčanje, na penušavu jednostavnost življenja. Biljke su odavno donele krošnje. Mirisi bezuslovno mirišu.
Šesnaestog juna 2020. Igor Vuk Torbica odlazi iza kulisa, u svetlost.
Dvadeset prvi jun 2020. Izbori u Srbiji. Usred bolesti. Za sitninu kupljeni glasovi.U ruralnim mestima gde je azbuka nepoznanica. Pobeđuje Srpska Napredna Stranka.
Deseti novembar 2021. Sa prijateljicom sam išla na predavanje doktora istorijskih nauka, Dragana Aleksića, na temu dana primirja u Prvom Svetskom ratu. Predavanje se održalo u sali Doma kulture koja, pored drugih, ima i namenu pozorišta. Po završetku predavanja u holu, iznad biletarnice, pročitam “ Život je pozornica u kojoj svako svoju ulogu ima”.
Jedanaesti novembar 2021. Dan Primirja u Prvom iliti Velikom Ratu. Dan je svetao. Miran. Agens šeta planetom.Slušam Chiquitita Abbe. To je sporna pesma predstave Razbijeni krčag. Ponavljam je kao što se vrti Balaševićev Ringišpil ili Ravelov Bolero. Od čestice se pravi spirala. DNK-a ili morskog puža.
Pesma popularne grupe okreće se oko mene kao lament nad sitnim, kaljavim umovima koji presecaju glave svetlim nebeskim telima.
https://www.zazzle.com/zooncoolion_cofee_mug-256608797490822378
Tekst: Ana Stojković

U večernjim satima smo stigli u Niš. Parkirali smo se nedaleko od centra. Nas četvoro, obučeni za večernji izlazak počeli smo špartanje novim nišavskim platoom.
,,Lepo su sredili plato” – konstatovala je Tihana.
,,Kako se tebi dopada?” – pitala je Ivanu.
,,Razmišljam o novom, starom mostu koji povezuje Tvrđavu i centar grada. Večeras svetli ljubičasto. Svakoga dana kako sam čitala svetli u različitim bojma” -odgovorila je Ivana.
Vidimo most prvi put od kako je renoviran. Neonske ljubičaste boje na ogradi mosta svetle kroz Nišavu. Sve je postalo ljubičasto, razmišljam. Još da vidim Željka kako tutnji njegovom jedrilicom na točkovima i osetiću potpunu čar ,,ljubičansveno nove” Srbije.
,,Eno ga Željko na jedrilici! Jel moguće. Došao je u Niš sa novim patentom!” – rekla sam.
,,Gde je?” – pitala je Tihana.
,,Eno ga, jezdi preko mosta! Samo što ne poleti! Ima i onu rokersku traku preko glave. Čuju se i Dire Straits iz Tvrđave. Nje Željko Šašić. Ma jel vidite!? Možda je i vanredni Nišvil u toku. Pa mi smo došli baš kada treba!” -uzviknula sam.
,,Daj Ana ne zajebavaj”- smejao se Miloš. Danas nam on nije tema, već prevencija raka dojke.
,,Ova ljubičasta će se zadržati nedelju dana u skladu sa bojom trake koja je simbol prevencije raka dojke”- dodao je Miloš.
,,Nisam se kontrolisala skoro. Da li se neko od vas dve kontrolisao?” –pitala sam.
,,Ne” -odgovorile su Ivana i Tihana skoro uglas.
,,Možda nije loše da se organizujemo jedan dan i odemo na pregled. A da li znate da ženski centar ,,Milica” iz Vrnjačke Banje organizuje višegodišnju kampanju ,,Daj pedalu raku”, kojoj se pridružuje i grad Niš.
Podižu svest društvene zajednice o značaju preventivnih pregleda, ranog dijagnostifikovanja i lečenja bolesti” – rekla sam.
Seli smo na klupe na novom niškom platou, a ja sam počela sam opet da guglam, ovog puta Insutut za javno zdravlje ,,Batut”, tražeći podatke o broju obolelih od raka kod nas.
,,Svake godine u Republici Srbiji dijagnostikuje se oko 37.000 novih slučajeva malignih bolesti. A godišnje od raka umre oko 21.000 ljudi. Broj novih slučajeva će nastaviti da raste, pre svega zbog demografskih promena, jer se maligne bolesti u preko 60% slučajeva javljaju posle 65.godine. Procenjuje se da će do 2040. obolevanje od raka porasti za 70% s obzirom na prisutne faktore rizika u Srbiji. I dalje se maligni tumori dovode u vezu sa načinom života. To su u prvom redu maligni tumori pluća, dojke, debelog creva i rektuma”.
Dalje piše, nastavila je Tihana da čita.
,,Prevencija malignih bolesti predstavlja najefikasniji pristup kontroli malignih bolesti. Najznačajniji faktori rizika za nastanak maligning bolesti u vezi sa čovekovim ponašanjem i životnom sredinom odnose se na gojaznost, nedovoljno unošenje voća i povrća, fizičku neaktivnost, upotrebu duvana i alkohola, rizično seksualno ponašanje, izloženost zagađenom vazduhu u gradovima i produktima loženja čvrstih goriva u zatvorenom prostoru”.
,,Znači, moramo da pojačamo šetnje” – rekao je Milloš.
,,Da, definitivno” – odgovorile smo.
,,Grad vam i nije tako zagađen kao Beograd”- rekla je Ivana. ,,Tamo bude baš strašno koliko je vazduh zagađen”.
,,Da, makar smo sa te strane zaštićeni, ali sa druge strane nemamo toliko kulturnih sadržaja koje nudi glavni grad” – rekla sam.
,,Ona deponija u Vinči je gorela skoro, bilo je baš jezivo” – sablažnjavala se Ivana.
,,Mi deponiju za sada nemamo, ali se priča o otvaranju iste” – rekla sam.
,,Stvarno?” –pitao je Miloš.
,,Da, juče su loklane vlasti pričale o tome, ali ostavićemo to za neki drugi put. Dobra vest svakako”.
U svakom slučaju, istraživanja su pokazala da je za svaki treći slučaj raka odgovorno pušenje duvana. A svaki deseti slučaj je posledica infekcije kao što su HIV, hepatits B ili C, nastavila sam da čitam.
,,Kada prestaješ da pušiš” – pitala me je Ivana.
,,Isto kada i ti” – smejala sam se.
,,Prema poslednjim procenama Svetske zdravstvene organizacije i Međunarodne agencije za istraživanje raka, obolevanje od malignih bolesti u svetu je poraslo na 19,3 miliona ljudi i registrovano je 9,9 miliona smrtnih slučajeva od svih lokalizacija malignih tumora u 2020. godini. Tokom života, jedan od pet muškaraca i jedna od šest žena će oboleti od raka, a jedan od osam muškaraca i jedna od jedanaest žena će umreti od nekog oblika maligne bolesti” – nastavila je da čita naglas Tihana.
Mogle bi i mi 4. februara, na Svetski dan borbe protiv raka, da napravimo u našem gradu jedno okopljanje i podstaknemo ljude da razmišljaju kako je prevencija dobra stvar. Mnoge žene nisu upućene, kao ni mnogi ljudi. Žalosno je što u Aleksincu skoro svaki drugi čovek umre od nekog oblika raka – progovarao je aktivista iz Tihane.
Super ideja – složili smo se. Do 4. februara i ljubičastih traka.
Naša premišljanja i diskusije o prevenciji raka gubile su se u izmaglici ljubičastnstvene boje tvrđavskog mosta. Bilo je vreme da krenemo kući.
https://www.zazzle.com/zooncoolion_cofee_mug-256608797490822378
Ukoliko smo različiti, nije potrebno da budemo i tvrdolgavi u prihvatanju tuđeg načina života ili verovanja. Čak i navika. Dovoljno je napraviti distancu, ispoštovati drugog i drugačijeg na vreme, biti odgovoran za svoj i tuđ život. Ne čekati da sila bude izazvana posle, upozorenja. Ali ne vredi. Mi smo sramota naspram prirode. Naš civilazijski tok nas nije naučio ničemu. I, ako smo zaista nastali od majmuna, dalje od toga nismo ni mrdnuli. Džaba što živimo u 21. veku. Sve je uzalud. Ne vredi. Koliko god smo navodno, naučeni, ništa i dalje ne znamo. Diplomatija nam je slaba strana. Životinje bolje polemišu od nas. Kod njih nema mnogo razmišljanja. Jedan urlik je dovoljan. Jedna sirena. Nama očigledno crveno svetlo, kao ljudima, tek raspaljuje maštu na novu strategiju u bežanju od odgovornosti, makar ona vodila i do samouništenja. Na novu “sataru”, novu tvdrdoglavost, novi bes koji ne poštuje nikakva pravila.
Svako od nas ima pravo da veruje ili ne u šta i god hoće. Svako od nas ima pravo da bude prisutan ili ne u određenom trenutku. Ali niko, ama baš niko nema pravo da izaziva drugog do mere koja vodi ekstremnom ponašanju. Čak to pravo ne bi trebalo da ima ni religija. A svaka ima svog Boga i svoje običaje i verovanja. U nešto smo morali i valjda moramo da verujemo s obzirom na podeblje na kojem smo se zadesili tokom rođenja. Da su se Muslimani rodili u Francuskoj i bili Francuzi po rođenju ili obrnuto bila bi opet nekakava tegoba. Jer možda određenim ljudima ne odgovara podneblje gde se nalaze a žele da se asimiliraju ili su bili prinuđeni na tako nešto. Ili su jednostavno rođeni. Opet odgovornošću roditelja, fanatičnog vođe, bio on čovek ili religija, okolnostima u kojima su se u tom trenutku zatekli. Kao narod ili jedinka. S obzirom na viševekovnu pomešanost civilizacija i pokušaj da se osvojene ili predate teritorije prilagode ljudstvu ili obrnuto, imali smo kao ishod više ratova, mnogo ljudskih žrtava i opet imamo problem sa prilagođavanjem.
Čemu više osvajanje teritorija zarad novca, nafte, jačanje nekavih sila, kada već imamo istoriju punu ljudske gluposti? Znam da nam je svima u krvi usađen poriv za osvajanjem i posedovanjom prvenstveno teritorije, bilo ona shvaćena kao region, kuća ili novi telefon, a posle i ljudstva koje poseduje sve to. Sa religijama nema zezanja. Tako je i sa čovekom. Neko može da trpi do određene granice, skloni se od nečega što mu ne odgovara, ali nema pravo da onda, kada je odlučio da napravi distancu, ne poštuje drugog i njegovo pravo na život i ono u šta veruje. Ono što mu je vredno. Malo smo se zaneli svi u treniranju živaca jedni drugima, od satire do zločina. Sve je valjda normalno, ukoliko postoji mera i saznanje da se sa nekim stvarima ne treba igrati. Reč je opet o poštovanju tuđe različitosti. Poštovanju tuđeg humora. Poštovanju tuđeg Boga. Neko veruje više a neko manje. I u tome se razlikujemo.
Ako sam ja neshvaćena čak i među hriščanima jer verujem u jednog Isusa Hrista i poštujem pravoslavne i katoličke običaje, da li sam ja ujedno za ili protiv i jednih i drugih jer su davne 1054. godine doveli do raskola hrišćanstva? Opet ljudi i teritorije. Da li je lud satiričar jer ima smisla za crtanje? Da li je lud musliman jer se klanja Alahu i ne jede ništa i ne pije vodu u vreme Ramazana? Kleči pred njim više puta dnevno, jer veruje. Takav je običaj i kod njih od toga nema odstupanja. Ne kažem da je njihova vera jača od naše ili bilo čije druge, jer se kod njih strogo poštuju običaji, ali mi kao hrišćani ili ljudi druge veroispovesti, nemamo toliko ustaljenu fanatičnost običaja. Ne samo prema Bogu kojem se molimo ili ne, već je nemamo ni prema ljudima. Malo smo slobodniji u svemu. Možda bi i oni hteli da budu slobodniji u svom verovanju. Popili malo vode tog dana, ali to ne smeju. Mi možemo sve. Radi se o istreniranosti načina života. A sa tim opet kažem, nema zezanja. Ateisti, sigurna sam imaju svoje viđenje čitave situacije i gledanje na verovanje jer ne žele biti sputani nikakvim običajima, Bogovima, ali ipak nekako vole da se nađu tamo gde se oni poštuju. Makar kao učesnici posmatrači.
Treba verovati, makar u nešto, kako god se to nešto zove. I satiričari veruju u svoj crtež. Hrane se njime i smeju. Žive od toga. Satira je uvek izazvana nekim nezadovoljstvom ili posmatranjem gluposti koja se dešava u spoljanjem svetu. Ne može ni svako baš da bude satiričar, ali i ako jeste ne treba da preteruje, izgleda, ukoliko mu je život već u opasnosti. A ne treba ni da bude ubijen zbog toga. Posao satiričara je slobodno pero i crtež koji teraju na smeh. Ogorčena je karikatura. A ogorčena je i izazvana kolektivna obaveza muslimana. Džihad. Evo i opisa u vikipediji koji se može naći na internetu za neupućene. Oni koji internet ne poseduju neka posete neku satiričnu pozorišnu predstavu ili se učlane u biblioteku. Piše i o karikaturi i o Džihadu.
“Karikatura (termin potiče od italijanske reči „caricare”– pretvoriti, preterati) označava zaoštreno poentirani prikaz društvenih ili političkih a ponekad i privatnih ili opšte ljudskih tema uglavnom sredstvima grafike. Karikatura je nastala u baroku ali se zahvaljujući tehnikama štampe, pre svega litografije, ksilografije i gravire u čeliku razvila tek u 19. veku u opšti oblik izražavanja koji je poznat i kao umetnički medijum. Često je karikaturi pridodato i tekstualno objašnjenje, kraći dijalog ili se pak niz karikatura niže hronološki kako bi pripovedale neku priču ili tok događaja. “
Preuzeto iz Vikipedije, slobodne enciklopedije, sr.wikipedia.org/sr/Карикатура.
Kolektivnom obavezom muslimana smatra se i učešće u džihadu (arapski: životna borba), za opstanak muslimana i njihove vere.
Džihad je svaki trud u ime Boga, tj. na Božjem putu.
Džihada ima četiri vrste:
1. Džihad sa samim sobom radi ustrajnosti na činjenju dobrih dela i klonjenju d zabranjenih.
2. Džihad protiv šejtana (sotone), odupiranjem čoveka njegovom zavođenju.
3. Džihad protiv grešnika rukom i savetom u smislu hadisa:
„ko od vas vidi što ne valja, neka ga suzbije rukom, a ako ne mogne rukom onda jezikom”.
4. Džihad oružjem za odbranu vere, časti, života i imetka.”
Tok događaja u slučaju francuskog satiričnog magazine “Charlie Hebdo” završio se ubistvom dvanaest novinara, desetinom ranjenih, ubistvom napadača, braće Said i Šerif Kuaši, ubistvom karikature, ubistvom poštovanja različitosti i ubistvom svega što je sveto na ovom svetu.
Ubistvom svih deklaracija i opštih ljudskih vrednosti, nepoštovanjem drugog i drugačijeg i nerazumevanjem “ekstremnih” karikaturista a ni “ekstremne” vere u Muhameda.
Čovek bi trebao biti mera svih stvari. Bog bi trebao biti mera u podeljenosti ljudskog bića na svetlu i tamnu stranu svoje ličnosti. Poziv na mir i ljubav. Usklađenost. U ovom slučaju, ni Bog a ni čovek nisu ispoštovani do te mere čak i u vreme najvećeg hrišćanskog praznika, jer je u očima drugovernika njihov Bog bio ismejan. Ishod je u oba slučaja katastrofalan. I nimalo naivan. Reflektuje se uveliko i na ostale teritorije i ljudstvo koje strada. Pitam se, da li nam je potreban još jedan sukob civilizacija u vremenu koje je napisalo mnogo ljudskih žrtava? Kome treba još jedan svetski rat? I zašto?
Ako pojedinci misle da će masovnim istrebljenjem sačuvati sebi mesto na ovoj planeti ili nekoj drugoj, onda se o tome neće pitati samo oni. Pitaće se i planeta. Zato, Give Peace A Chance!
Ana Stojković
Nedavno se u razgovoru proglasih za Grofa. Budi Grofovija, rekoh sebi. Što da ne. Ona će biti, Kontesa. Nije mi do titule, no što imam predispozicije. Naravno da nije Dracula Coppola-in u pitanju, mada me taj film oduvek fascinirao umećem odevanja glavnog nam karaktera. Diskretan, šaramantan, nosi naočare kada se pojavljuje po danu, ne bi li mu sunce izlizalo ranu. Oldman. I tako se denuh u poetiku kada Gary-ev kostim dozivam a kompozicija je trebala da ide u drugom pravcu. Proznom. Poetika me uvek dira kada pisar (Grof) počne da svira. Elem, vidim na Universe Space-u prvo da je otišao Paco de Lucia. Pripade mi teško. Htela sam na svadbi to da mi svira, mada i Coldplay ne bili loši. Dosta je, udarih po tastauri, ovo komično mora da bude. Moraću da nađem izbor za neke druge, numere. Kad ono, Chris Martin izdao novi singl. Odmah počeh da pišem o dugo ne sročenom tekstu, u sebi.
Kao pravi vuk. Ako niste znali, čovek ima neopisive vokalne raspone mogućnosti, kako reče Rambo da ga modifikujem, od baritona do falseta. Oponašanje životinja mu svakako leži. Čekala sam momenat kada će da se vrati u prvobitnu formu akustike mu, jer, kada je počeo karijeru zakucao me je za televizor. Bilo je to davne, neke dvehiljadite dok sam studirala. Sećam se tog momenta. Spremanje ispita i zvonjava telefona bila je automatski obustavljena. Našla sam novi, omiljeni bend. Kišoviti, tako bi ih opisala. Dugo sam, moram priznati, virtuelno bila zaljubljena u njega. Ili, muziku koju bend stvara. Imala sam viziju da odem na koncert i…ko bi ga znao šta bi se tamo desilo. Pala bih u mol na prvu klavirsku intonaciju. Nikako da dođu u Srbiju, ili sam ja taj momenat, prespavala. Mrzi me da tražim na internetu. Prestala sam da ih slušam i kivna bila jer su euforično postali srećni. Čak sam pogrešno tumačila spotove kada razdraganost u njemu biva. Razumem ga. Postao je ćale. I ja kada sam srećna, uživam u tome. Cela. Skakućem kao kada Kris konstantno kišu doziva.
Naziv novog singla Coldplay-a. Dragiša Drakula, odmah asocijacija. Da li je moguće da mi je ta pesma prošla kroz glavu, dok sam htela da počnem zvonjavu. Nekadašnji hit Borisa Bizetića. Umirem od smeha. A htela sam o mističnom spotu dragog mi Martina, u šumi na obroncima svetlosnog New Yorka. Da li ću o Kopoli, novom singlu Coldplay-a ili o Drakuli? Buahaha, pojavio se Toza. Umesto drekavca. U Aleksincu. Naježila sam se sva. Drhtim od straha.
U ponoć, u šumi kraj Aleksinca, pojavilo se jato slepih miševa. Provereno tačno, preleteli su iznad mene i Slepog Miša. Ubrzo nakon toga, Chris Martin, 25. februara sadašnje godine, izdaje novi singl. Kingdom under fire, tako bih nazvala budući mu šesti album. Mada mi je vidovidost za sada otkazala. Čim je šesti, ne može biti a da nije vuk. Ili mu se 2013-ta objavljuje sada. Sa svim elementima kraja sveta. Ne bih mu ime pominjala, kao kada čitate Harry Potter-a te vas spisateljica nikako ne zagovara, da imenujete bilo šta. A prisutno je. Među svima. Saga je počela. Real combat među vukovima. Buahaha, Rambo mi se pričinjava.
Grofica i Kontesa. Dve višejezične mačke, odlučile su da ne prisustvuju političom događaju Vukova u centru grada, te su osmislile način da se uzdignu šetnjom i mišlju o titulama. Oblačne žene, u ovom vremenu februarskog proleća, rekla bih ja. Spisateljice Zooncoolion-a. Uveliko iščekujem prvi tekst o mini ženama. Nije mi sada bila namera da otkrivam bilo šta, ali Grofica u meni ne bi postojala kada Kontesu ne bi imala. Flamingo bih slušala, no tu ganutost zbog odlaska Lucijinog svetla sa ovog sveta, nadjačao je talas Krisovog bola. Nadam se da će mu 2014-ta biti eksplozija plave svetlosti u očima i objavljivanje nade da Ne sklapa Pakt sa vukovima.
P.S Dioptrija mi je noćom promenljiva te sam možda pogrešila sinhronizaciju naziva iz Oldman/Lucia u prevodu na srpski. Kontesa će me ispraviti sutra:)Po danu.
Grofica Ana Stojković