Piše: Ana Stojković

Okrutnost svemira u mojim očima.
Nebesa me dozivaju prilagođavajući čula mojim moćima.
Ni ona više ne progovaraju iz mene.
Samo krv koja lipti tražeći snove da se vratu u beonjače.
2008.
Piše i ilustrira: Dušan Živković

Koliko Anđela stane na čiodi vrhu?
Žena koliko da trpi Srce može?
Blagoslovene, Proklete, Čedne, Smerne
Harlote, Biljne Kurve Opijumske
U Napitku Čarobnom Seme bez ploda
I grebati – disati
Piti čak venama
Narasti me malodušjem
I igri se ne igram
Tuđini mi ti takvi
Moja draga, ne pusti me
A da uzmem i da uzmeš
Ideš li – I stižem li ?
Otrova užitak i budemo nevidljivo
A gde si? A gde sam?
Po duši sumrak
Po sumraku duša
A Budala -Luda dometnu se tugi
Glavu da seče
Piše: Ana Stojković
Slika: Damir Đorđević

Močvarna zgrada oblepljena snom
Mučenje kroz vetar
Bezbolnost usnulosti koju čekam nedovršena
Sazvežđa me gledaju u punom
Građenju svesti
Bolest lutanja nagriza oči
Sumornost kretanja obneviđa
Rastrgnuto pokretne iluzije
Dešifrovana ograda od zajednice mnoštva
Metafora gubi otisak povinuje se
Zaboravu napušta ga gnevna
Ptica je prašnjava rana
Ne krivi pesnika za bojazni doplivale u srce
Vazduh ispunjava prazninu
Rađaju se Nebo i Zemlja
Zemlja osciluje oko beznadežnosti straha
Kosmos raspukla višnja
Raspukla višnja čudno draži
Gnjije otisak imena na licu
Prolaznom biću pogođenom nemirom lutanja
Piše i slika: Ana Stojković

Kada ti stavim usne na dlan
Pokušaj da u sazvežđu prsta dodirneš moje ime.
Ono je kratko i milo
Dovoljno da tri slova urežeš u koricu drveta.
Kada ti dodirnem prste
Ne zaboravi da sviraju klavir po tvojoj kosi
Milujući je do češljanja.
Kada te dodirnem pogledom
Ne zaboravi da spektar zeleno smeđe boje
Podseća na buduću sliku u tvom ateljeu.
Kada ti dodirnem ime rečima
Znaj da postojiš u mojim mislima kao kreator mogućnosti.
Ako me pozoveš, a nema me,
Znaj da me kosmogonija unutrašnjosti drži treperavo budnom dok
Zamišljam kako plešemo po kiši.
Ako me tražiš, a nema me
Znaj da sam otišla daleko
Bez pozdrava i suvišnih reči
Noseći sliku o tebi izmišljenom
Negde na Trg Svetog Petra da je prodam.
Piše: Dušan Živković
Slika: Ana Stojković

Doktora sreća
slava u bogu bila
ne naiđe kad dođe
Sitne stvari
za velike su ljude
Prokrčiti zemlju s krečom
i Slavu iskopati
neku mrtvu
glavu
neku živu
Slava mu Doktoru
Ko mu reći NE
Zauzdan zvuk
nekog izdaha
nekog uzdaha
… ali jedno Srce …?!
Doktora Sreća
u Adonai u Savaota
u Ime mog Boga
Posejdona i Apolona
Jupitera i Hronosa
Peruna i Savaota
Piše: Dušan Živković
Slika: Ana Stojković

„Stiska zagrljenih očiju
Pevaju suzama
Sveživi svet ukradoše“
ja kažem – Oni oćute
primalni krst uzimaju
a tamo sve su noći iste
iskrivljeni snovi i pogledi
Svi sakriće oči
– oči nisu oprane
ni za pokop ili potop
Ponude i sve što ide
Ni so ni hleb ne procveta
Zagrljaj sujete
bratski zagrljaj a kosti pukoše
I ne onaj očiju raspevanih
– ja kažem a Oni oćute
“„Stiska zagrljenih očiju
Pevaju u suzama lažnim”
kažem ja
Piše: Tihana Petrović
Foto: Ana Stojković

Kada proleće dođe
Kada dođe proleće
Videlo će sleteti na grane
Mrka zemlja muzej figura biće do sledeće nevidelice
Leleci duša prestaće
Ptičja grla himne planeti pevaće
Ukopano semenje obojeni prah razasuće
Vazduh dobrote zalečiće rane
Sijaćeš u proleće
Hranićeš zvezde nebesne
Jedan svemir mnogim licima hodaće
Kada behar svane