Archive for Sajam knjiga

Nova knjiga Tihomira Barbulovića ,,Piper, svedok jedne epohe”

Posted in KULTURA with tags , , , , , on October 29, 2024 by zooncoolion

Piše i fotografiše : Ana Stojković

Tihomir Barbulović već trideset godina živi u Danskoj. Po struci je diplomirani inženjer ali se već godinama bavi novinarstvom i pisanjem knjiga. Ove godine promovisao je na štandu izdavačke kuće ,,Talija“ iz Niša svoje novo delo ,,Piper“. Izdavačka kuća ,,Talija“ koja se uglavnom bavi izdavanjem istorijskih naslova ove godine izlazi sa Tihomirovom novom knjigom koja predstavlja izuzetno istorijsko svedočanstvo o političkom emigrantu Marku Milunoviću ,,Piperu“, zatočeniku ,,Ozne.“

Do sada je napisao tri knjige. ,,Srpske staze u Skandinaviji – prilozi za istoriju srpskog iseljeništva“, 2018. godine, zbirku pesama ,,Pored tuđeg plota“ i knjigu,, Piper, svedok jedne epohe” koju je potpisivao na 67. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga.

 ,,U knjizi ,,Piper“ govori se o vitezu srpske – političke emigracije koga sam  imao čast da lično upoznam u poslednjim godinama njegovog stranstvovanja po tuđim zemljama, ili kako je to Marko često opisivao, od ,,Nemila do nedraga“ i shvatim veličinu ovog velikog Srbina iz Crne Gore. Savest me naterala da  na skroman način opišem ovog čoveka kome je tuđina bila sudbina, ali koji se ni jednog trenutka nije libio da iskaže svoje srpsko poreklo, identitet i kulturu“ – kaže za Zooncoolion, pisac Tihomir Barbulović.

Knjiga opisuje njegov životni put od desete godine kada je krenuo da izučava škole, njegovo maturiranje na Bogosloviji u Prizrenu, početak  Drugog sv.rata i njegovo službovanje kao oficira Kraljevske vojske u otadžbini, njegovo zatočeništvo u zatvoru ,,Ozna“, izlasku iz zatvora, prebeg u Rumuniju, skrivanje u srpskim  manastirima u Rumuniji i dolazak u austrijski logor za raseljena lica. Najzad, 1955. godine dobio je azil u Švedskoj i veći deo svog života proveo je tamo.

Tihomir Barbulović, Ana Stojković

Prvi put u otadžbinu, Srbiju i Crnu Goru, vratio se nakon 62 godine. Bio je veoma aktivan u Socijal – demokratskoj partiji gospodina Živka Topalovića, lidera predratne Socijal – demokratske stranke i bio je aktivan socijalista u Švedskoj. Izdao je prvi list ,,Jugosloven“ na srpskom jeziku u Skandinaviji sredinom pedestih godina. List je izlazio u 212 primeraka, a u knjizi se može videti jedan primerak iz 1972. koji je bio posvećen smrti dr Živka Topalovića“ – dodaje Barbulović.

Ana Stojković: ,,Kako ste ga upoznali?“

Tihomir Barbulović: ,,Upoznao sam ga tako što sam u Danskoj upoznao jednog političkog emigranta, jer je većina političkih emigranata živela u Švedskoj. Godinu dana sam bio u kontaktu sa tim čovekom  s obzirom na moje interesovanje za istoriju. Jednog dana je napustio  Dansku nazvao me telefonom i rekao da želi da mi ostavi sve njegove knjige, ili bar deo. Ja sam to prihvatio sa velikim zadovoljstvom i radošću. Među ovim knjigama je bila i knjiga o Marku Milunoviću Piperu koji je pisao na četiri jezika, a govorio osam i napisao 20 knjiga. Njegova najpoznatija knjiga nosi naziv ,,Od nemila do nedraga“ i ja sam bio jako zainteresovan za tu knjigu zato što je on bio civilni komandant Kladova a ja sam inače iz Negotina. Meni je bilo  jako zanimljivo njegovo svedočanstvo za vreme rata. Onda sam ja nazvao Darka Mićića da se zahvalim i on kaže ,,Tihomire, on je još živ, živi u Švedskoj“ i ja sam dobio kontakt telefon, nazvao ga i kako Marko reče, izvukao sam ga iz naftalina. Posetio sam ga u više navrata i 2009. godine na njegovoj sahrani održao posmrtno slovo i na mene je taj čovek ostavio snažan utisak.

Prva knjiga koju sam pisao gde spominjem Marka Milunovića Pipera ,,Srpske staze u Skandijaviji” je zapavo je bila pokretač da pored bavljenja novinarstvom napišem i knjigu o njemu.

Ana Stojković: ,,Za koga pišete?”

Tihomir Barbulović: ,,Ja sam novinar – saradnik Frankfurtskih vesti. To je naš dnevni list koji izlazi u dijaspori na srpskom jeziku. Ponekad obuhvatim teme iz Švedske koja je blizu Danske. Dosta pratim i crkveni život, aktivan sam u parohiji naše crkve u Kopenhagenu. Sarađujem sa parohijama u Malmeu i nekoliko švedskih gradova i izveštavam za Radio ,,Slovoljublje“ u zavisnosti od materjala iz dijaspora.

Ana Stojković: ,,Koliko Vas novinarski posao čini srećnim i koliko se razlikuje od pisanja knjiga kada se osamite i posvetite jednoj osobi?

Tihomir Barbulović: ,,Meni se sve promenilo kada sam upoznao Marka Milunovića jer nikada nisam
verovao u sebe da ću napisati knjigu. Smatrao sam da je za to potrebno nešto više. Onda, nakon njegove
smrti, shvatio sam da ga obavezno treba spomenuti i upravo u delu ,,Srpske staze u Skandinaviji – prilozi
za istoriju srpskog iseljeništva“, i to i učinih. Pripremajući ovu poslednju knjigu dolazim i do saznanja da
je pored dela Markove pisane zaostavštine koja je odneta u SANU po njegovoj želji, još dvadeset
kartonskih kutija za selidbe odneto je u srpski manatir u Švedskoj. Kako sam već nekoliko decenija
poznavao episkopa Britansko – skandinavske eparhije, a danas Visokopreosveštenog mitropolita
skandinavskog, gospodina Dositeja, imao sam pristup arhivskoj građi i to mi je bio jedan od delova za
pisanje ove knjige, a drugi sam deo sakupio tako što sam stupio u kontak sa njegovim potomcima. Kao
posledica torture nad njegovom suprugom Simkom u zatvoru ,,Ozne“, koja je u to vreme bila trudna i
izgubila dete, kasnije nisu više mogli imati poroda. Ali ja sam stupio u kontakt sa njegovim rođacima i
obišao njegovo selo, rodnu kuću i crkvu i čak dobio jedan deo neobjavljenog materijala za knjigu a koji
sam objavio u jednoj od deset poglavlja koliko sadrži ova knjiga.  Ali ujedno ispoštovavši i savet
blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, da se jedan deo ne objavi“.

Novi roman Nenada Kiša ,,Bilo jednom u Indijanapolisu“

Posted in KULTURA with tags , , , , , on October 28, 2024 by zooncoolion

Piše: Ana Stojković

Nenad Kiš

Nenada Kiša nalazim na 67. Međuarodnom sajmu knjiga u Beogradu ispred štanda ,,Albion books” -a gde potpisuje i promoviše svoju knjigu “Bilo jednom u Indijanapolisu” koja je izašla u junu ove godine i prodata u više stotina primeraka. Ono što je na mene ostavilo najveći utisak je bio red ispred štanda od nekih 80 ljudi koji su čekali da dobiju svoj primerak, kao da se nešto besplatno deli tog dana, jer nećete verovati, pored Nenada za pultom bio je i legenda naše košarkaške reprezentacije, selektor, Svetislav Pešić koji je jedan od glavnih aktera Kišove priče. Gužva na sajmu nije jenjavala, te sam se jedva nekako probila kroz masu da se i ja družim sa njma.
Svetislav Pešić 2002. godine sa košarkaškom reprezentacijom Jugoslavije osvaja Svetsko prvenstvo u Indijanapolisu, te je ovaj spektakularni uspeh naše reprezentacije nagnao Nenada da napiše knjigu na kojoj kaže da je radio nekoliko godina kako bi sakupio i priče svi ljudi koji su tada na bilo koji način bili deo tog uspeha.

,,Sreća je u tome što je to priča svetskih razmera, priča o poslednjoj zlatnoj medalji muške košarkaške reprezentacije, zemlje koja se tada zvala SR Jugoslavija. To se desilo 2002 godine u Indijanapolisu, gradu u jednoj od najkošarkaškijih zemalja Amerike i zbog toga možda ima veću težinu nego neke druge zlatne medalje koje smo kao bivša zemlja osvajali, a koju kao Srbija još uvek nemamo, ali hajde da verujemo da ćemo u nekom skorijem periodu možda već sledeće godine u avgustu kada prođe Evropsko prvenstvo i to osvojiti. Sada nam je već potrebno, mada Svetislav Pešić stalno pita ,,Ko to čeka zlatnu medalju“ jer se poteže često da mi čekamo zlatnu medalju već 22 godine. Ja kažem čekamo svi koji pratimo, navijamo i volimo reprezantaciju a on odgovara ,,Pa da, to i jeste uspeh svih.“ Zlatna medalja je produkt raznih dešavanja i osvajaš je mnogo češće pre prvenstva nego na samom prvenstvu. Na prvenstvo odeš i pokupiš je, a to znači da si duži vremenski period radio kako treba.

Ja sam inicijator i sakupljač. Knjiga ima 54 priče u kojima govore 54 razni ljudi. Od članova legendarne reprezentacije nema samo Marka Jarića, koji nije želeo da priča niti smo u arhivi mogli da pronađemo bilo šta što je vezano za Indijanapolis, jer kada uđeš u arhivu, gde su mi i kolege pomagale, nema ničega. Ali ga ima na slikama, u izveštajima i kazivanjima drugih. I on je deo toga“ – počinje priču Nenad Kiš.

Ana Stojković : ,,Ko ti je sve bio sagovornik u pripremi knjige?“

,,Ako uzmeš ekipu u Indijanapolisu tu su Bodiroga, Konturović, Čabarkapa, Rakočević, Stojaković, Radmanović, Drobnjak, Divac, Vujanić, Tomašević, Gurović, Pešić i njegovi pomoćnici
Steva Karadžić i Aco Petrović, Milivoje Karalejić kao kondicioni trener, direkroe reprezentacije Žarko Varajić lekarski tim koji ima doktora Dragana Radovanovića koji je od tada do danas doktor reprzentacije, fizioterapeuti Dušan Popović i Mića Ćirić a tu je naravno i tadašnji PR Jovo Maksimović.

Imate i priču o strancu u reprezentaciji, koji je bio fizioterapeut te godine. Naš fizioterapeut zbog svog imena Milorad. P. Ćirić nije mogao dobiti vizu na vreme jer je neki drugi Milorad. P. Ćirić u to vreme napravio neki prekršaj i bio deportovan iz Amerike. Dok američke imigracione službe nisu utvrdile da to nije naš Mića, prvenstvo je već došlo do finala i onda imate priču Mićinu zašto nije bio tamo i kako je podneo to i zašto nije gledao finale.
Onda imamo priču tog fizioterapeuta Amerikanca Manuela Romera kog je Divac pozvao jer je ranije sarađivao sa njim u Los Anđeles Lejkersima i njega sam uspeo da nađem i nateram da mi ispriča kako je sve to izgledalo. Čovek kaže da mu je najžalije to što se nije na vreme probudio kada je ekipa kretala iz Amerike za Jugoslaviju jer je hteo da dođe u Beograd i vidi taj doček.

Tri godine posle bombardovanja nama znači više nego sport. U Americi pobediš amerikance koji su te bombardovali tri godine pre toga

Ta zlatna priča nama znači više od sporta. Znači, u Americi pobediš Amerikance koji su predvodili bombardovanje tri godine pre toga. Svetislav Pešić mi je jednom ispričao ,,Pobedimo Amerikance u četvrtfinalu, dođeš u hotel i na svakom od spratova a bilo ih je petnaest, stajala je reprezentacija svake od zemalja učesnica i aplaudirala a drugo dobiješ na desetine telegrama gde piše ,,Ovima smo sada vratili za bombardovanje i možemo da idemo kući.“ A on meni kaže: ,,Čuj, kući, a došli smo po zlatnu medalju, kojiu tek treba da osvojimo.
Dramatično finale protiv Argentine, bilo je prvo gledano na Trgu Republike. Na Trgu je bilo desetak hiljada ljudi.
Dejan Tomašević često govori da se zlatna medalja osvaja dva puta. Jednom kada je osvojiš i daju ti je na postolju, a drugi put kada dođeš u Beograd i popneš se na balkon. Jer kažu da je te 2002. godine bio jedan od najvećih dočeka ikada gde je bilo skoro 250 hiljada ljudi.
Ceo plato ispred Skupštine grada Beograda, od Pošte do Terazija je bio prepun ljudi.”