Archive for Istorija

„Naša sugrađanka kraljica Draga: između slave i anateme“

Posted in ISTORIJSKA ARHIVA, KULTURA with tags , , , , , , , , , on November 14, 2025 by zooncoolion

Piše: Dušan Jevtić

Foto: Jasminka Jasna Nikolić

Viši kustosi muzeja Rudničko-takovskog kraja (Gornji Milanovac), Ana Ranković i Aleksandar Marušić, autori su izložbe „Naša sugrađanka kraljica Draga: između slave i anateme.“ Izložba je svoju prvu postavku imala 2020. godine u matičnom muzeju u Gornjem Milanovcu. Tokom proteklih pet godina, izložba je imala više gostujućih postavki širom Srbije. Ovu zanimljivu izložbu, posvećenu supruzi poslednjeg vladara iz dinastije Obrenović žitelji Aleksinca će imati prilike da pogledaju tokom novembra.

Izložba je otvorena 12. novembra u Domu omladine, a postavka će trajati do 21. novembra 2025. godine.

Po nazivu izložbe, može se pogrešno zaključiti da je kraljica Draga deo svog kratkog ali burnog životnog veka provela u Aleksincu. Bez obzira što se naziv zapravo odnosi na Gornji Milanovac i predeo oko planine Rudnik, ljubitelji nacionalne istorije iz našeg grada i okoline ne bi trebalo biti razočarani predstavljenim sadržajem. Izložba je sastavljena od vise starih fotografija, umetničkih slika, knjiga, pisama i raznih ličih predmeta (naočare, štapovi, čase, šolje za kafu…) koji su pripadali kraljici Dragi, kao i njenim najbližim srodnicima iz porodice Milićević-Lunjevica, kao i dinastiji Obrenović. Pored toga, tu su članci koje je Draga оbjavljivala u domaćim časopisima (ženski list „Domaćica“) , zatim članci koji govore o njoj, njenom drugom suprugu kralju Aleksandru, svekru kralju Milanu i svekrvi kraljici Nataliji.

Mnogobrojne prikazane fotografije govore o svakodnevnom životu, ali i značajnim događajima iz srpske istorije u kojima je Draga sudelovala posredno ili neposredno. Posebno mesto na izložbi zauzima poseta kralja Aleksandra i kraljice Drage njenom rodnom kraju 1901. godine, kada je vladarskom paru darovan izuzetno vredan poklon, „Takovski dvorac“, sagrađen narodnim kulukom na inicijativu tadašnje načelnika Rudničkog okruga Šurdilovića.

Posetioci izložbe će se susreti sa duhom vremena tadašnje Srbije. U mladoj Kneževini, a zatim Kraljevini Srbiji, nad institucijom braka pomno je bdelo više faktora: država, crkva i lokalna zajednica. Iako nije bio do kraja sekularizovan, brak je bio institucija pod budnim okom građanske javnosti. Pogotovo ako je u pitanju dinastički brak. Karađorđevići su sa svojim suprugama su živeli u relativnoj harmoniji, što je podrazumevalo odsustvo skandala u javnosti. Za razliku od konkurentske dinastije, Obranovići su od samih početaka imali burne i nestabilne brakove. Afere i skandali su ubrzali kraj dinastije Obrenović, a ženidba kralja Aleksandra sa udovicom češkog inžinjera Mašina, Dragom, bila je poslednji ekser u mrtvački kovčeg nesrećne vladarske porodice.

Draginja Milićević, u našoj istoriji upamćena kao kraljica Draga, rodila se 1866. godine u Gornjem Milanovcu. Srbija nije imala plemstvo, ali je Dragin otac Pantelija pripadao samoj eliti tadašnjeg srpskog društva. Činovnici su od doba ustavobranitelja sačinjavali gornje slojeve društva, a Pantelija Milićević Lunjevica je zauzimao mesta načelnika Jaseničkog, Šabačkog i Rudičkog okruga. Dragin deda Nikola je bio jedan od učesnik Drugog srpskog ustanka, pobratim kneza Miloša i dalji srodnik kneginje Ljubice. Po selu ispod Rudnika iz koga su poticali Milićevići su stekli nadimak Lunjevice.

Srbija je u to vreme bila  pretežno agrarna zemlja, u kojoj je preko 90% stanovništva živelo na selu i bilo nepismeno. Kako je pripadala društvenoj eliti, Draga je imala priliku da se obrazuje. Nakon završene osnovne škole, Draga je upisana na Višu žensku školu u Beogradu, kojom je upravljala Katarina Milovuk, pionirka borbe za ženska prava u Kraljevini Srbiji.

Školovanje Drage Milićević je prekinuto sa nepunih 17 godina, kada je posle očeve smrti morala da se uda za rudarskog inžinjera češkog porekla Svetozara Mašina. Udaja nije omela Dragu srpskoj javnosti pokaže svoje intelektualne sposobnosti. Bavila se pisanjem novinskih članaka, priča i prevođenjem sa ruskog, francuskog i nemačkog. Svoje tekstove objavljene u ženskom listu „Domaćica“ potpisivala je pod pseudonimom Rudničanka, a prevode skraćenicom D. S. M. (Draginja Svetozara Mašina). Kako je njen muž radio na rudarskim i građevinskim poduhvatima širom Srbije, Draga je često menjala mesto boravka.

Draga je u svojoj dvadesetoj godini ostala udovica, nakon naprasne muževljeve smrti. Dragin bivši dever, pukovnik Aleksandar Mašin je kasnije za bratovljevu smrt krivio Dragino neverstvo, a to mišljenje je prihvatila i beoradska čaršija. Zahvaljujući autorskim tekstovima iz „Domaćice“ i članstvu u Beogradskom ženskom društvu, Draga se upoznala sa svojom budućom svekrvom kraljicom Natalijom. Draga je postala kraljičina dvorska dama. Sa svojim budućim suprugom, deset godina mlađim Aleksandrom Obrenovićem se upoznala prilikom jedne svečanosti u Kladovu, a prava ljubav se rasplamsala u Bijaricu, letovalištu na francuskoj atlanskoj obali gde je kraljica Natalija živela u vili nakon razvoda od kralja Milana.

Bivši supružnici Natalija i Milan Obrenović koji se gotovo se ni u čemu nisu slagali, bili su jednoglasni da Draga nikako nije dostojna statusa supruge njihovog sina kralja Aleksandra. Isti stav delila je i beogradska čaršija. Uprkos protivljenju porodice i mnogih značajnih političara iz Liberalne i Napredne stranke, Aleksandar se verio sa Dragom i ubrzo oženio. Sam čin sklapanja braka jednog vladara sa građankom (morganatski brak) za mnoge je bio skandal. Novi skandali su se ređali kao na traci, od kojih je najviše odjeknula neuspešna trudnoća koju je javnost protumačila kao Draginu obmanu naivnog Aleksandra. Za političke klackalice u vidu čestih smena vlade, ustavnih promena, državnih udara, kao i pogoršanje odnosa sa Austro-Ugarskom i Rusijom, često je optuživana kraljica Draga, koja je navodno imala negativan uticaj na svog mnogo mlađe supruga.

U noći između 28. i 29. maja po julijanskom kalendaru grupa oficira iza kojih su stajale vrhuške Liberalne i Naprednjačke stranke, nekada izuzetno nastrojene proobrenovićevski, upala je u Konak, dvor na mestu današnjeg Pionirskog parke u Beogradu, gde je obitavao kraljevski par. Cilj je bilo kraljeubistvo i promena vladajuće dinastije. Oficire je predvodio mladi kapetan Dragutin Dimitrijević Apis, kasniji pionir srpske vojnoobaveštajne službe, ali je posle njegovog ranjavanja akciju u svoje ruke preuzeo bivši Dragin dever, pukovnik Aleksandar Mašin. Pod komandom osvetnički nastrojenog Mašina, oficiri su zverski ubili Dragu i njenog supruga Aleksandra. Bio je to tragični kraj dinastije Obrenović.

Izložba „Naša sugrađanka kraljica Draga: između slave i anateme“, autora Ana Ranković i Aleksandra Marušića je pravi vremeplov kroz šaroliku i turbulentnu istoriju Srbije na razmeđu 19. i 20. stoleća.

Najstarija svedočanstva o Slovenima

Posted in ISTORIJSKA ARHIVA with tags , , on January 1, 2022 by zooncoolion

Piše: Dušan Jevtić

Alfons Muha – Apoteoza slovenske istorije

Istraživači se uglavnom slažu da je istorija Slovena istorija njihovog jezika. Staroslovenski jezik je zapisan tek u IX veku, kada su solunska braća, Ćirilo i Metodije započeli svoju misiju širenja Jevanđelja u Velikoj Moravskoj. Staroslovenski jezik IX veka je bio govor Slovena sa prostora solunskog zaleđa (Egejska Makedonija), i ne smemo ga mešati sa praslovenskim jezikom, koji nikada nije zapisan. Ipak, u vreme Ćirila i Metodija, velikomoravski Sloveni iz Panonske nizije mogli su sasvim dobro da razumeju propovedi i liturgiju na jeziku svojih srodnika koji su živeli pod vizantijskom vlašću. I danas, savremeni slovenski jezici pokazuju više međusobnih sličnosti, nego što je to slučaj sa jezicima iz germanske i romanske skupine. Ishodište praslovenskog jezika, a samim tim i Slovena kao naroda, teško je odrediti na osnovu dostupnih istorijskih izvora. O postojbini Slovena se u nauci i na marginama nauke još uvek vode žučne rasprave koje su neretko motivisane dnevnom politikom.  Ono što sa sigurnošću možemo reći, jeste da su granice slovenskog sveta do X veka bile izuzetno nestabilne. Zbog beskrajnih, a ponekad beskorisnih prepiranja oko pitanja slovenske prapostojbine, jedan istraživač je u šali rekaо da bi svi nemački istoričari hteli da Slovene podave u pripjatskim močvarama u Belorusiji, a slovenski Germane u zalivu Dolart na nemačko-holandskoj granici (Mallory 2006, str. 98, 99, 102).

Sloveni se pod svojim imenom spominju dosta kasno. Od početka nove ere rimski pisci na istočnoevropskim prostorima spominju Venede, u kojima istraživači prepoznaju pretke Slovena. U tituli rimskog imperatora Gaja Vibija Voluzijana (251-253) se pored nekih drugih naroda spominju i Venedi, što bi mogao biti prvi pomen Slovena na rimskim granicama (Sedov 1994, str. 277). Tek oko 400. godine, Pseudo-Cezarije, vizantijski pisac iz Male Azije u svom delu „Dialogi“, napisanom na grčkom, spominje narod „Sklauinoi“, koji obitava na prostorima severno od reke Fison (Dunav). „Sklauinoi“ su sasvim sigurno Sloveni. Važno je naglasiti da Pseudo – Cezarijevo delo nije istorija, niti hronika, već spis posvećen zabludama astrologije. U delu se prenose neproverene glasine, pretežno stereotipi koje Rimljani i Grci imaju prema strancima, tj. varvarima. Tako Sloveni prema Pseudo-Cezariju: „rado žderu ženske dojke jer su pune mleka”, „odojčad razbijaju o stene kao štakore”, „međusobno se dovikuju kao vukovi kad zavijaju“,  „svoje vođe i starešine ubijaju bilo na gozbi bilo na putu” i sl. (Viinj 1955, str. 4, 5). Ova poslednja tvrdnja o čestom ubijanju poglavara je verovatno tačna. Prvi latinski izvor koji umesto naziva Venedi koristi naziv Sloveni je pesma episkopa Martina („Versus Martini Dumiensis episcopi in basilica“), koja je nastala na prostoru današnje Portugalije, negde posle 525. godine. Među varvarskim narodima koji su prihvatili hrišćanstvo, episkop Martin navodi Slovene („Sclavi“). Od posebnog značaja je ovaj rani pomen Slovena kao hrišćanskog naroda, što odudara od uobičajene predstave drevnih Slovena kao ubeđenih politeista (Gračanin 2008, str. 23, 24). Ipak, proći će mnogo vekova dok Sloveni ne dobiju liturgiju na svom maternjem jeziku.

Terakota iz Vinice u Makedoniji iz 7. veka – Prikaz borbe Slovena i Protobugara

Sredinom VI veka dva značajna ranosrednjovekovna istoričara donose više podataka o Slovenima: Jordanes i Prokopije iz Cezareje. Jordanes je na latinskom napisao delo „De origine actibusque Getarum“, tj. „О poreklu i delima Gota“. Jordanes je opisao prostranstva na kojima žive Sloveni: „Winidi“ obitavaju oko reke Visle, mnogoljudni su, nose imena po raznim klanovima i po različtim mestima, ali se najčešće nazivaju imenima Sloveni („Ѕсlavini“) i Anti („Antes“). Jordanes spominje moćnu antsku skupinu između Crnog mora, Dnjestra i delte Dunava: „Antes vero, qui sunt eorum fortissimi“. Jedna grupa Slovena je živela u Podunavlju, na prostoru između Mursijskog blata, tj. Kopačkog rita kod današnjeg Osijeka („laco qui appellatur Mursiano“) i grada Novijetuna u današnjoj Bugarskoj („Civitas Novietunensis“). Kod Jordanesa se spominje događaj vezan za Ante, koji se može datovati u period pre 375. godine. Ostrogotski vođa Vinitar je upao u antsku zemlju, kada je na čelu Anta bio Bož („regemque eorum Box nomine“). Vinitar je u ovom ratu pobedio, a Boža, njegove sinove i druge narodne starešine je razapeo na krstove („cruci adfixit“). Ovaj ostrogotski masakr nad Antima se dogodio verovatno na prostorima današnje Ukrajine ili Moldavije (Margetić 2005, str. 93, 116, 117, 128, 129).

Najranija vest o Slovenima kod Prokopija se može datirati u 495. godinu, i vezana je za seobu germanskih Herula iz Panonske nizije ka Skandinaviji, koja je opisana u drugoj knjizi o gotskim ratovima („Bellum Gothicum“). Najviše podataka o Slovenima („Sklavinoi“) i njima srodnim Antima („Antai“), koji potiču od nekih misterioznih Spora („Sporoi“), nalaze se u trećoj knjizi „Bellum Gothicum“. Ovi podaci uglavnom su vezani za tzv. „Priču o pravom i lažnom Hilvudu“ iz koje se zaključuje da sam vizantijski car Justinijan I (527-565) intenzivno naseljava svoje depopulizovane balkanske provincije slovensko-antskim skupinama sa prostora današnje Ukrajine (Viinj 1955, str. 22-31). U Prokopijevom delu „О građevinama” nailazimo na pomen tvrđave Vratzista (Vračišta), što je prvi slovenski toponim na Balkanskom poluostrvu oko koga nema spora u nauci (Viinj 1955, str.  62).

Prvi slučaj da su se neke osobe izjasnile kao Sloveni („Sklauinoi“), zabeležen je kod vizantijskog istoričara Teofilakta Simokate u događajima vezanim za 592. godinu. Tada su vojnici vizantijskog cara Mavrikija negde južno od Dunava zarobili dva Slovena. Zarobljenici su odvedeni pred cara: „Onda ih car stade ispitivati iz koga su naroda, i gde su im boravišta, i koji je uzrok njihovom bavljenju oko romejskih mesta. A oni rekoše da su po narodnosti Sloveni, i da su nastanjeni na granici Zapadnog Okeanа…“ Pod granicom Zapadnog Okeana se verovatno misli na obalu Baltičkog mora, koje je deo Atlantskog okeana. Teofilakt Simokata je poslednji istoričar koji je uz Slovene navodio i Ante. Ovaj Vizantinac poslednji put spominje Ante u događajima iz 602. godine. Tada je Bajan, kagan tursko-tatarskih Avara, poslao veliku vojsku na čelu sa voždom Apsihom, koji je imao zadatak da uništi Ante (Viinj 1955, str. 111, 125).

Izgleda da su Anti sa prostora današnje Ukrajine predstavljali najmoćniju slovensku zajednicu, koja se tokom seobe naroda žestoko opirala naletima germanskih i tursko-tatarskih plemena na slovenski svet. Inače, neki istraživači smatraju da se antsko ime dugo koristilo za označavanje Slovena i da se spominje u kineskim izvorima. U kineskim izvorima se još u II veku pre Hrista spominju Jencaji, koji žive negde iza Aralskog jezera, daleko na zapadu (Sulimirski 2008, str. 102). Vesti o ovom narodu u Kinu je doneo istraživač Zang Ćen, koji je po nalogu cara Vendija iz dinastije Han putovao na zapad istražujući rute za Put svile, u periodu između 139. i 126. godine pre Hrista (Vajs Bauer 2018, str. 208-212). Misija Zang Ćena je opisana u najvećem delu antičke kineske istorije „Šiđi“, koje je sastavio njegov rođak Suma Ćen. Ukoliko su Jencaji zaista Anti, Suma Ćen je prvi istoričar koji je doneo neke vesti o njima. Na Putu Svile spominje se belački narod Vusun (Mallory 2006, str 76, 77). Etnonim Vusun bi lako mogao biti iskvareni oblik slovenskog imena izgovoren na starokineski način. Ukoliko je Kina pre Rima saznala za postojanje Anta i Slovena, to bi značilo da je njihova postojbina bila daleko istočnije nego što se pretpostavlja. Ili su Sloveni u Starom veku, kao Rusija do Petra Velikog  bili više okrenuti azijskom nego evropskom svetu.

Literatura:

Gračanin 2008: Gračanin H., „Slaveni u ranosrednjovjekovnoj južnoj Panoniji“, Scrinia Slavonica (8) 2008, 13-54.

Мallory 2006: Маllory, Ј. Р., „Indoeuropljani. Zagonetka njihova podrijetla (jezik, arheologija, mit)“, Školska knjiga Zagreb, 2006.

Мargetić 2005: Margetić L., „Etnogeneza Slavena“, Rad 492, Razred za društvene znanosti, Zagreb 2005, 89-143.

Sedov 1994: Sedov V.V. , „Славяне в древности“, Мoskva1994.

Sulimirski 2008: Сулимирский Т. „Сарматы. Древний народ юуга Росии“, Моskva 2008.

Vajs Bauer 2018: Vajs Bauer S., „Istorija starog sveta (Prvi preobržaji“ III tom, Beograd 2018.

Viinj 1955:„Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije I tom”, ur. Georgije Ostrogorski, obr. F. Barišić, M. Rajković, B.Krekić, L.Tomić, Beograd 1955.

Ukoliko želite da pomognete u radu ovog portala možete donirati na sledeće brojeve žiro računa:

Dinarski: OTP Banka 9891137003896720

Devizni: OTP Banka 5354815101112201

325930070548544149

Ili uplatama na paypal: ana.t.stojkovic@gmail.com

Hvala