Archive for nebojsa-bradic

Mama

Posted in KULTURA with tags , , , , , , , on December 23, 2024 by zooncoolion

Piše: Tihana Petrović

Predstavom Mama Atelje 212 predstavio se aleksinačkoj publici na dvanaestom festivalu prvoizvedenih predstava.
Tekst britanske autorke Morgan Lojd Malkolm donose na scenu Tamara Dragićević, Jelena Stupljanin I Jasmina Avramović. Trio dama vodi rediteljska svetlost Nebojše Bradića.
Drama savremenog sveta. Savremenog roditeljstva. Savremene teskobe koja izbija kroz demenciju, samoću, zapitanost kako biti stamen.
Tamara Dragićević tumači ulogu Nine, mlade žene koja ima novorođenče od nekoliko meseci. Jelena Stupljanin tumači ulogu njene prijateljice Džeki I službenicu za zaštite dece, dok Jasmina Avramović tumači ulogu Ninine svekrve Perl, Ninine majke I sudije.
Priča počinje tako što Nina ostaje sama tokom večeri. Brigu o bebi preuzima Perl. Nini je potreban odmor I slobodno veče provešće sa svojom prijateljicom Džeki.
Džeki dolazi. Razdragana ulazi noseći piće i raspoloženje. Razgovor kreće. Običan. Kako je Nina. Kako je Džeki. Ko čuva bebu. Ima li Džeki partnera. Kako se Nina snalazi u novododeljenoj ulozi. I tako kreće zaplet.
Nina je anksiozna. Umorna. Nedostaje joj sin, a odmor joj je tako potreban. Džeki joj govori da je njeno stanje prirodno. Uobičajeno za porodilje. Nina je u tegobi. Izvire čitav splet osećanja I dobrih I loših u odnosu na bebu. Hormonska erupcija koja je prateća pojava tokom trudnoće I nakon porođaja.
Kroz razgovor sviće novi dan. Perl obaveštava Ninu da je beba u bolnici. Nina I Džeki jure ka bolnici. Ninin muž je ,takođe, u bolnici, ali ne dolazi do susreta. Otac I majka deteta u odvojenim prostorijama čekaju izveštaj lekara.
Dete ima modrice, povrede glave, tela. Zbog sumnje o nasilju nad detetom službenica za zaštitu dece obavlja razgovor sa Ninom koja je van sebe. Traži da vidi dete. Govori kako je majka potrebna svom detetu I kako je dete potrebno svojoj majci. Uplakana, uzdrmana, u šoku napada Perl da je njen sin povredio njihovu bebu. Nije trebalo da ga ostavi njima, ali bila je tako umorna.

Dok o bebi brine socijalna služba Nina prolazi kroz reminiscencije o životu s majkom, o njenim poslednjim danima, o demenciji, negodovanju da Nina postane majka, o želji da je ne napušta.
U međuvremenu Džeki posećuje Ninu. Pokušava da sazna da li je Nina u stanju da povredi svoju bebu. Zaključuje da jeste I stvar se rešava na sudu. Da li je anksiozna majka nanela povrede svojoj bebi ili egocentrični otac? Do kulminacije nas vodi spektar žudnje za bebom, za bićem koje iz majke dolazi na svet I dok se ono rađa u majci se mešaju svetlost I tama.
Sudija čita presudu. Beba boluje od jedinstvenog poremećaja koji se manifestuje krhkošću kostiju I prelomima. Iako Nina nije kriva ostaje bez deteta. Do daljeg. Dok se ne odmori i fizički I metafizički I očvrsne u majku.

Da li savremeni svet postaje sterilan u suštinskim pitanjima ili ne. Da li se zbog preterane brige stvara izolacija između veza koje su najprirodnije, a time i svet zakržljale komunikacije i razvoja. Pitanja su koja zaslužuju pažnju.

Predstava ,,Čudo u Šarganu” u čast nagrađenih

Posted in KULTURA with tags , , , , on November 27, 2024 by zooncoolion

Piše: Ana Stojković

Predstavom „Čudo u Šarganu “ kruševačkog pozorišta u režiji Nebojše Bradića završen je dvanaesti po redu festival Praizvedbe u Aleksincu.

Kultni komad Ljubomira Simovića premijeru je imao početkom aprila ove godine, a prvu postavku davne 1974. godine u režiji Mire Trailović.

,,Komad koji ima puno muzike u svom jeziku, atmosferi i neobičnoj poeziji Ljube Simovića za mene je bio veliki rediteljski izazov. Da se vratim tekstu koji spada u temelje srpskog pozorišta.

Kada se Ljubomir Simović pojavio, dočekan je kao pesnik i neko ko je pozorištu dao sasvim drugačiju dimenziju.

Pokazalo se da nije samo poezija nešto što je činilo uspeh Ljube Simovića, već upravo ono što je suština njegove drame, a to je njegov uvid u socijalno, društveno i političko biće našeg naroda. Zato njegovi komadi žive i deo su interpretacije mnogih pozorišta” – objašnjava reditelj Nebojiša Bradić.

Iako se ova predstava uveliko spremala i za scenu beogradskih dasaka koje život znače u režiji Jagoša Markovića, to Bradića nije obeshrabrilo da odustane od postavke ovog komada na kruševačkoj sceni.

U tome su mu pomogli stalni članovi kruševačkog ansambla predvođeni Biljanom Nikolić koja je, pored tumačenja glave protagonistkinje Ikonije, bila i predsednica žirija na ovogodišnjem festivalu.

Gomilu moralno posrnulih likova okupljenih u kafani ,,Šargan”, izgubljenih na periferiji sveta, Simović upliće u gustu mrežu prošlosti i sadašnjosti.

Bradić ovaj tekst postavlja sa ciljem otvaranja mnogih socijalnih, političkih i društvenih pitanja koje nas tokom gledanja predstave uvlače u svoj svet i doprinose razumevanju kako sadašnjosti tako i prošlosti našeg društva.

Da li smo kao pojedinci svi završili u ,,mišijoj rupi” ako sami sednemo u kafanu, kako tokom predstave doživljava ,,Šargan” glumica koja besedi o toj kafani i smatra je stecištem posrnulih, životno ugroženih, samaca, posmatrača, besporodičnih likova koji sanjare o nekom boljem životu, makar kroz udaju, ili bar porodični život, upliće pitanja u nama.

Da li smo ukalupljeni, da li smo sami, šta nam je prioritet, gde se nalazimo i sa kim?

Onda i kafana i samački ručak u njoj predstavljaju društveno gubitnišvo. Mada, povlači se i pitanje socijalizacije sa drugim individuama kroz pokušaj veze koje se neuspešno završavaju, te svaki napor da se neka od želja ostvari završava se tragično.

Na kraju, ova drama pruža priliku da ,,propatimo” sa likovima na sceni na jedinstven način ukorenjen u svakome od nas i zapitamo se da li je patnja i mogućnost da je drugima ne nanosimo zaista moguća.